Ja sam Cheng Qiguang iz Vitality Bara, a tema koju danas iznosim je: ne postoje najbolje godine, samo najbolji mentalitet. Neki ljudi se možda pitaju koje su najbolje godine u životu? Je li bezbrižno djetinjstvo, ili živahna mladost, ili mirna starost. Ja lično vjerujem da u životu ne postoje najbolje godine, samo najbolji mentalitet.
Rođen sam u zabačenoj seoskoj porodici, u porodici ima mnogo braće i sestara, a najmlađi sam, kod kuće često starija braća i sestre "nasilnici", ali dokle god mi se čini nepravda ići ću kod roditelja da se žalim, hteti da dobijem brigu i ljubav od roditelja, tako da sam stalno u razigranoj sredini odrastao. Zbog siromaštva moje porodice, vrlo rano sam napustio školu i ostao kod kuće do 17. godine. Sa talasom reformi i otvaranja i migrantskog posla, otišao sam na jug u Guangdong sa nekoliko partnera. U ovom trenutku, stanje duha se postepeno mijenja, jer se van kuće često susreću nesrećne i tužne stvari, i ne žele da se roditelji brinu, svaki put kada se u kući prijave mir, reći će vrlo dobro. Kako starim, prvo što ih sada zovem je da im kažem da vode računa o svom zdravlju, a oni meni da radim. Na ovaj način, nadam se da će starac lagodno provesti svoju starost, starac se nada da ću moći mirno da radim, jedni druge čuvaju teškoće u svojim srcima, šutke izdržavaju sami, ne daju jedni drugima da brinu.
Postoji neka vrsta topline koju ljudi nikada ne zaboravljaju, odnosno međuzavisnost duše. Za školovanje djece kupio sam kuću u sjedištu županije, želim da se moji roditelji presele u sjedište županije sa mnom da žive, ali nisu voljni reći da je dobro živjeti na selu, ne samo široko vidno polje, svjež zrak, već mogu saditi povrće, hraniti kokoši, posjetiti ćaskati, mislim da je također, na selu, bolje je da se ne zna na selu. Tako da se mogu vratiti samo nekoliko dana s njima na odmor svake godine. Sjećam se da se jednom vratio Festival proljeća, ostao kod kuće nekoliko dana, zbog kraja praznika, da jurim nazad u firmu na posao, (kad je nebo lagano padalo, mama me je gledala kako jašem do sjedišta okruga da spremim prtljag, posrnula korakom, i poslala me u selo, kad sam otišla daleko da se osvrnem na selo, stao sam gledajući u selo snažno mahnuo, glasno reci "Mama! Vrati se! Vratiću se da te vidim kad budem slobodan" .Ne znam da li me je čula, ali siguran sam da je mogla da oseti šta sam rekao ja sam veoma jasan u srcu, ovaj talas, bojim se/još jednu godinu da se sretnem, u to vreme srce je jako teško, čak i ako ima svakakvih srca da se okrenemo, i da krenemo dalje.
Na životnom putu naići ćemo na mnogo neprijatnih stvari i iskustava, a to mogu biti i neke beznačajne sitnice. U ovom trenutku treba da se smirimo i razmislimo o tome. Problemi nam mogu donijeti samo loše raspoloženje, ali loše raspoloženje ne može riješiti problem. Osim ako prvo ne priznamo poraz, u stvari/naš život je ovakav, zakopan u preprekama, iskustvu srca.
Nedavno sam čitao "Zakon o životu" Inamorija Kazuoa i duboko ga osjećam. Nekada sam bio tako zauzet doživotno, tako iscrpljen zbog posla. Sve muke su pojedene, ali život nije postigao očekivane rezultate. Zauzet svaki dan, ali ne znate što znači zauzet/gdje? Radom do kasno u noć, rezultati rada su minimalni, ponekad se ništa ne radi, ali se tijelo osjeća jako umorno. Sjećam se da je gospodin Inamori rekao: "Suština gorčine/je sposobnost da se dugo vremena fokusirate na određeni cilj, to je suština samokontrole, upornosti i sposobnosti da duboko razmišljate, kada osjećate to/nepodnošljivo, ali i da naporno radite, odlučni da idete naprijed, ovo će vam promijeniti život." Postepeno shvatam da patnja treba da unapredi srce, izbrusi dušu, ono što moramo da uradimo je da negujemo prirodu, upoznajemo ljude da negujemo srce.
Vrijeme objave: 17.11.2023
