Ja sam Cheng Qiguang iz Vitality Bara, a tema koju danas želim podijeliti je: ne postoje najbolje godine, samo najbolji mentalitet. Neki se možda pitaju, koje su najbolje godine u životu? Je li to bezbrižno djetinjstvo, živahna mladost ili mirna starost. Lično vjerujem da ne postoje najbolje godine u životu, samo najbolji mentalitet.
Rođen sam u udaljenoj seoskoj porodici, u porodici ima mnogo braće i sestara, a ja sam najmlađi. Kod kuće me starija braća i sestre često "maltretiraju", ali sve dok mi se čini nepravda, idem kod roditelja da se žalim, želim da me brinu i vole, pa sam stalno odrastao u razigranom okruženju. Zbog siromaštva moje porodice, vrlo rano sam napustio školu i ostao kod kuće do 17. godine. S talasom reformi i otvaranja i migrantskog rada, otišao sam na jug u Guangdong sa nekoliko partnera. U to vrijeme, stanje uma se postepeno mijenjalo, jer izvan kuće često nailazim na nesretne i tužne stvari i ne želim dozvoliti roditeljima da brinu, svaki put kada dođem kući da prijavim mir, reći ću im vrlo dobro. Kako starim, prvo što ih sada zovem je da im kažem da vode računa o svom zdravlju, a oni mi kažu da radim. Na ovaj način, nadam se da će starac moći udobno provesti starost, starac se nada da ću moći raditi s mirom u duši, da jedno drugom čuvamo teškoće u svojim srcima, da tiho podnosimo sami, da ne dozvolimo jedno drugom da brinemo.
Postoji neka vrsta topline koju ljudi nikada ne zaboravljaju, a to je međuzavisnost duše. Zbog obrazovanja djece kupio sam kuću u sjedištu okruga, želim da se moji roditelji presele u sjedište okruga da živimo sa mnom, ali oni nisu voljni reći da je dobro živjeti na selu, ne samo široko vidno polje, svjež zrak, već i mogućnost sadnje povrća, hrane pilića, posjeta da razgovaramo, mislim da je i za one iz okruga koji ne znaju, bolje biti opušten na selu. Tako da se mogu vratiti samo da provedem nekoliko dana s njima na odmoru svake godine. Sjećam se da sam, kada se Proljetni festival vratio, ostao kod kuće nekoliko dana, zbog kraja praznika, kako bih se požurio nazad u kompaniju na posao (dok je nebo lagano kišilo, moja majka me je pogledala kako jašem do županijskog sjedišta da pripremim prtljag, napravila je teturavi korak i poslala me u selo, kada sam otišao daleko da se osvrnem, ona je još uvijek stajala na seoskoj kapiji i gledala me. Zastao sam i snažno mahnuo, glasno rekavši: "Mama! Vrati se! Vratiću se da te vidim kada budem slobodan". Ne znam da li me je čula, ali sam siguran da je mogla osjetiti šta sam rekao. Vrlo sam jasan u srcu, ovaj talas, bojim se / još jedna godina da se sretnemo, u to vrijeme srce je vrlo teško, čak i ako postoje svakakva srca, ali da bih živio, ili odlučno se okrenuo i krenuo naprijed.
Na životnom putu susrest ćemo se s mnogim neugodnim stvarima i iskustvima, koja mogu biti neke beznačajne sitnice. U ovom trenutku bismo se trebali smiriti i razmisliti o tome. Problemi nam mogu donijeti samo loše raspoloženje, ali loše raspoloženje ne može riješiti problem. Osim ako prvo ne priznamo poraz, zapravo/naš život je takav, zakopan u preprekama, iskustvima srca.
Nedavno sam čitao/la "Zakon života" Inamorija Kazua i duboko to osjećam. Nekada sam bio/la toliko zauzet/a životom, toliko iscrpljen/a poslom. Sve teškoće su pojedene, ali život nije postigao očekivane rezultate. Zauzet/a sam svaki dan, ali ne znam značenje riječi "zauzet/gdje"? Radim do kasno u noć, rezultati rada su minimalni, a ponekad se ništa ne uradi, ali tijelo se osjeća jako umorno. Sjećam se da je gospodin Inamori rekao: "Suština gorčine/je sposobnost dugotrajnog fokusiranja na određeni cilj, to je suština samokontrole, upornosti i sposobnosti dubokog razmišljanja, kada to osjećate/nepodnošljivo, ali i napornog rada, odlučnosti da idete naprijed, to će vam promijeniti život." Postepeno shvatam da patnja služi za jačanje srca, brušenje duše, ono što moramo učiniti je njegovati prirodu, upoznati ljude da bismo njegovali srce.
Vrijeme objave: 17. novembar 2023.
